понедељак, 30. јануар 2023.

QQ ćoše bez Toše: Mangupi u tuđem dvorištu

Da se odmah razumemo naslov se ne odnosi na legendu o beogradskoj mangupariju koja je odrastala slušajući džez dok se kešala po tramvajima i tako između ostalog isticala svoju monarhističku crtu u komunističkom uređenju. Odnosi se na nedavnu izjavu Duleta Vujoševića i utakmicu koju smo nekada zvali derbijem.

Kao i čitave sezone u Euroligi, ali i poslednjih sedam godina na gostovanjima klubu Nebojše Čoviće, tačnije poslednji šesnaest utakmica, nismo uspevali da se mangupiramo na gostovanjima.

Što se EL tiče ove sezone, osim na gostovanjima u Berlinu, Pireju i Baresloni svuda smo imali šanse za pobedu koja nam je našim greškama izmicala. Od već dobijene utakmice protiv Baskonije preko poraza od Asvela, Valensije i na kraju Makabija. Naročito ova poslednja gde smo pet kontri uspeli da upropastimo na isti način, blokadom prilikom pokušaja ulaza. Ukratko, našom glupošću i nerezonskim potezima, ali i odbranom koja nije bila na nivou smo prepuštali pobedu protivniku.

Sve to se odnosi i na poraze kod kuće. Jedan od tih poraza je i utakmica protiv kluba iz Železnika, koja je završena trojkom i grčenjem vilice ispred klupe našeg kluba od strane Nemanje Nedovića.

Samo par minuta pre kraja te utakmice smo imali šest poena prednosti koje smo uspeli da prospemo.

Tako da smo 27.01. dočekali sa pobedom manje u EL od rivala kom smo gostovali.

Kada se sve uzme u obzir, naročito prva ovosezonska utkamica u ABA koju smo izgubili dvocifrenom razlikom nismo se mogli nazvati favoritom. Međutim, svaki put pre početka utakmice bez obzira na sveukupni utisak kada bih se setio ko nam je na klupi osećao sam kako možemo da, narodski rečeno, napravimo brejk.

Tog januara 2023. nije zagrmeo grom na Svetoga Savu u sred zime kad mu vreme nije, ali su se desile neke stvari na koje kao navijači Partizana nismo navikli i koje nisu uobičajene.

Ali, krenimo redom.

Kada se pogleda učinak uslovno rečeno glavnih igrača u ofanzivi postavlja se pitanje kako smo uspeli da pobedimo. Panter šest, Naneli tri, Anđušić dva, Aleksa tri, Madar samo pet poena. Papapetru i Trifa bez učinka. Pa kako onda pobeda? Jednostavno, desilo se nešto što se čekalo dugo. Zek Ledej je odigrao najbolju partiju od dolaska u Partizan. Pogađao je kada je trebalo i kada se lomilo, skakao, zatvarao u odbrani. Jednom rečju dominirao. Pored njega i Egzum je ubacio dvadeset poena. Naravno bratina Lesor sa trinaest poena i verovatno potezom utakmice kada je zakucao pored Petruševa. Pored njih trojice ostatak ekipe je pogađao baš onda kada je trebalo. Nenalli i Panter za tri, Smajli odradio svoje minute krvavo, Trifa i Papapetru takođe. Aleksa ubacio kad je trebalo i proigravao kada se lomilo početkom poslednje četvrtine.

Šta se desilo toliko čudno u rangu groma na Svetog Savu?

Odlična igra u odbrani, bez obzira na to što su Vildoza i Nedović delovali nezaustavljivo u nekim momentima. Ali, za razliku od prva dva ovogodišnja duela igrala su samo njih dvojica. Nisu uspeli da razigraju još nekoga nego je zavisilo od njih dvojice. Iz dobre odbrane došli smo do gomile ukradenih, takozvanih živih lopti. Za razliku od prethodnih gostovanja te kontre smo uspeli da materijalizujemo laganim poenima. Iskren da budem ne pamtim utakmicu u skorije vreme gde smo imali ovoliko ukradenih lopti.

Pored onoga što je zavisilo od nas desilo se pravo čudo da protivnika nije hteo šut u odlučujućim momentima. Kao navijaču koji je navikao da protiv nas „podivlja“ neko ko u životu nije ubacio pet poena i dalje mi deluje nestvarno da je ona trojka Ivanovića izašla iz koša. Kao i da su u još dva ili tri navrata promašili zicere ili otvorene šuteve koji bi prednost na semaforu prebacili na njihovu stranu.

To je nešto što ne pamtim. Obično se lopta odbije kao onda Čildersu ili kada neki balvan poput Nolana Smita ubode trojku sa centra. Ili kada izvesni Vranješ u dresu Sutjeske ubaci tridesetak poena... ima još milion primera za to.

Ali sve to je domen sportske sreće, a sreću valja i zaslužiti, a momci su je zaslužili u petak više nego bilo ko drugi.

Ono što nema veze sa srećom je nešto što se desilo u petak i verovatno nikada više, naročito ne protiv ovog rivala i naročito se neće desiti u ABA ligi.

Suđenje.

Da li neko može da zamisli da se faulovi koji su svirani u poslednja dva minuta sviraju u ABA ligi u duela ova dva kluba u kom je klub Nebojše Čovića domaćin?

Recimo, onaj start sa dve noge Lazića nad Egzumom ili udaranje po rukama istog igrača od strane Nedovića?

Naravno, svaka od ovih situacija je propraćena padanjem u nesvest neposrednog počinioca dela, ali i čitave klupe ne čelu sa Duškom Ivanovićem, preko Fakunda „kojem je bilo najteže“ Kampaca pored klupe završno sa ljudima koji su se našli na ulazu „C“ Hale Pionir.

Ili da se ne svira još jedno padanje u nesvest Ognjena Dobrića na samom kraju.

Biću iskren, ja ne mogu da zamislim tako nešto.

I tako da se i ovaj Euroligaški derbi završi stisnutom vilicom ispred klupe sa igračima Partizana pobrinuo se malopre pomenuti Ognjen Dobrić koji je pokušao da isfolira udarac od strane Egzuma.

Ne znam u gomili beščašća koje smo imali prilike da vidimo poslednjih godina meni je ovaj potez ušao na Final 4 ljigavština sa njihove strane odmah uz troskok Berona, drmanje koševa i krađu pehara.

U svakom slučaju opet držimo sudbinu u svojim rukama. Pobedom nad Asvelom imamo priliku da prvi put posle šestog kola budemo na 50% uspešnosti.

Takođe, nadam se da je ovo momcima dovoljan znak da mogu da budu mangupi u tuđem dvorištu.

Dobro, sad su bili mangupi u seoskom, prigradskom dvorištu, ali mnogo teže je boriti se sa nogama u blatu nego na asfaltu. Baš iz tog razloga očekujem još neki brejk na narednim gostovanjima i konstantno podizanje forme. Tako da što bi rekao brat Glimmer:“Idemo dalje, volim Partizan“.

I vidimo se u sutra u Areni.

Нема коментара:

Постави коментар