петак, 10. фебруар 2023.

QQ ćoše bez Toše: Kupujmo domaće

Dokumentarac o „Grunge“ muzici nastaloj u Sijetlu početkom devedesetih prošlog veka se zove „Hype“.

Može se naći na Youtube-u i moja topla preporuka. Film govori o svemu što je prethodilo i samim počecima bendova koji su kasnije postali planetarna senzacija. Ukratko, da vam ne kvarim utisak ukoliko budete gledali. Sijetl kao krajnji sever SAD nije bio usput tadašnjim bendovima, tako da se skoro nikada nije nalazio na spisku gradova koje na svojim turnejama posećuju velike zvezde. Ako se nije isplatilo velikim zvezdama da odlaze do Sijetla svakako se nije isplatilo ni bendovima na početku karijere.

Tako da su ljudi iz ovoga grada bili uskraćeni za zadovoljstvo odlazaka na koncerte. Kako bi nadoknadili ovaj nedostatak lokalni klinci su počeli sa organizacijom svirki. Ovo dovodi do eksplozije muzičke scene u Sijetlu. Naravno, od gomile bendova koji su godinama skupljali iskustvo po lokalnim klubovima se iskristalisalo ono što znamo kao Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains, Sreaming trees, Mudhoney... Nešto slično se dogodilo u zemlji Srbiji tokom devedesetih kada što zbog sankcija, što zbog totalno nenormlane situacije u državi skoro niko od stranih bendova nije želeo da dođe u ovaj šupak kosmosa. Zahvaljujući izolaciji došlo je do stvaranja domaće scene i izbacivanja na površinu gomile bendova. Kako recimo nismo mogli tih godina do Ljubljane da gledamo bend The Ramones morali smo da se zadovoljimo koncertima Goblina koji su na početku svoje karijere pored svojih pesama satima pržili pank obrade i tako nam pružali privid neke normalnosti. Tih devedesetih jesmo slušali Rage Against The Machine i njihovo „Fuck you I want do what you tell me“, ali su koncertnu turneju „Izađi na crtu“ kojima su se mladi pozovali da izađu na septremarske izbore 2000. godine izneli Kanda Kodža i Nebojša, Goblini, Block Out, Darkvudi, Sunshine, Del Arno Bend, Atheist rap, Partibrejkersi.... Dakle, domaći bendovi koji su dali doprinos padu Miloševića. Za mlađe generacije, recimo, isto ono što je uradio Beogradski sindikat prilikom dolaska SNS na vlast. Animirali su mlade da glasaju protiv tadašnje vlasti.

Ista stvar se tih godina dešavala u sportu. Zbog već pomenutih nepravednih i ničim izazvanih sankcija u naš sport nisu mogli da dolaze stranci. Tako da smo bili osuđeni na našu decu. To je bilo skroz OK za domaću ligu, međutim za međunarodnu scenu nikako. Ukidanjem sankcija i sklanjanjem sa vlasti zlikovca Miloševića u jednom momentu smo pokušali da postanemo deo normalnog sveta.

Otvaranjem granica i uklanjanja opasnosti od ratnih sukoba u naš sport su počeli da ulaze i strani igrači.

U fudbalu se možemo setiti jednog Tariba Vesta u dresu i Lotara Mateusa na klupi fudbalskog tima Partizana. U klubu preko puta na klupi su se našli Valter Zenga i Zeman. Čak je i reprezentaciju u jednom periodu vodio selektor sa španskim pasošem. Takođe kroz košarkaške klubove je prošla gomila stranih igrača. I to je negde normalno. Razlog je prost. Ukoliko želimo da budemo konkurentni i igramo egal sa klubovima iz Evrope samo domaći igrači nisu dovoljni. I to je tako – kako bi rekao Goran Vesić, za koga bih rekao da je kre...... da ne citiramo Duška Vujoševića sada.

Tako je naša košarkaška sekcija godinama igrala sa gomilom domaćih igrača koje je na početku sezone pojačavao „igrač na poziciji crnca“, kako se tada govorilo. I svih tih godina su izostajali neki zapaženiji rezultati u Euroligi. Međutim, tek u sezoni 2009/10. kada smo u ekipi imali dvojicu Amerikanaca, jednog Čeha i igrača sa australijskim pasošem među nosiocima igre smo se domogli F4.

Nisu to bili poznata košarkaška imena, ali su bili tip igrača koje nismo mogil da nađemo među lokalnim stanovništvom. Kao da sada krenete po Srbiji u potragu za fudalskim desnim bekom ili „desetkom“. Mogli biste da prevrnete celu zemlju takve igrače ne biste našli. Da ne pričamo o tome da sada svaki malo talentovaniji igrač, kao i svako normalan, čeka prvu priliku da pobegne negde u inostranstvo.

Nema više klinaca koji godinama vredno rade kao bendovi u Sijetlu ili u Srbiji početkom devedesetih čekajući priliku da se pokažu. Svi hoće odmah i hoće sve.

Tako dolazimo i do ove sezone u kojoj KK Partizan igra sa velikim brojem stranaca.

Pa, gospodo, ukoliko želite neki uspeh u Euroligi isti sigurno nećemo postići samo sa domaćim igračima.

Za razliku od nekih drugih svi domaći igrači koji ispunjavaju uslov igranja na EL nivou odavno haraju američkom NBA ligom, tako da im povratak u Partizan nije opcija. Od trenutnih EL igrača po mom skromnom mišljenju jedino bi Vanja Marinković mogao da doprinese povratkom. Eventualno i Jaramaz.

Oprostite ako sam nekoga propustio. Što se povratka najboljih tiče, vratio se Željko Obradović. Bolje od toga ne može. Mada i pored svega navedenog naš košarkaški klub je jedini koji ima igrače mlađe od 25 godina koji predstavljaju reprezentativni potencijal. Takođe, naš klub je klub čiji igrači se odazivaju pozivu u reprezentaciju i iz iste vraćaju povređeni. Za razliku od nekih koji foliraju povredu kako se ne bi odazvali pozivu selektora. Jer su igrom slučaja iz tog tabora najglasniji u kuknjavi u vezi broja domaćih igrača. Isti ti koji su pre par godina imali crnu petorku. Ali, oni su nebitni i poslednji na svetu kojima bi nešto trebalo da se objašnjava. Pobogu, pričamo o ljudima kojima je OK što im se jedini igrač u fudbalskoj sekciji sa srpskim pasošem preziva Katai. Da se razumemo, apsolutno nemam ništa ni protiv koga niti me zanima ko je, odakle je i kom se Bogu moli. Ali, moram da naglasim još jedno licemerje koje dolazi iz Železnika. Čuveni čuvari srpstva i pravoslavlja nemaju igrača na „IĆ“.

Strašne stvari.

Dakle, od osvajanja evropske titule samo sa domaćim igračima je prošla trideset i jedna godina.

U međuvremenu se mnogo toga promenilo između ostalog i u sportu. Bosmanovo pravilo je poremetilo čuveno pravilo o tri stranca u fudbalu. Tako da se dešavalo da u Engleskoj koja ipak malo više drži do tradicije od nas imamo klubove bez ijednog Engleza u startnoj postavi. I to tamo nikome ne smeta.

Naravno, ne smeta ni ovde kada je jedan klub u pitanju.

Sad dobro razmislite kada odete u prodavnicu da li baš poštujete „kupujmo domaće“ stava?

Da li biste pre kupili Yuga ili Mercedes?

Svakako, ako je nešto domaće proizvedeno po svetskim standardima kao recimo Plazma Kocka, kupićete bez razmišljanja. E, tako je i u sportu. Ako nema domaće što bi zadovoljillo kriterijume zna se šta nam je činiti. I kao što rekoh, neka se ne brinu ljubitelju sporta za reprezenataciju. Trenutna ekipa KKP ima Trifu, Smajlija, Tristana, Avramovića, Anđušu i nadamo se uskoro i Balšu koji bez problema mogu da zadovolje reprezentativne potrebe. To što neko ima problem sa rasizom nije nešto čime bi trebalo da se bavimo.

Kao svetski klub mi ne bi trebalo da imamo problem sa tim ko je ko i ko nam je bratija.

To ostavljamo drugima kojima „bratija“ sedi po ložama.

Sportski pozdrav do sledećeg javljanja.

Нема коментара:

Постави коментар