недеља, 15. децембар 2019.

QQ ćoše bez Toše: Rise of Empire (priča o Duletu, part 2)


... Između dva boravka Duška Vujoševića na klupi Partizana, što bi rekao mučeni Toni Montano:

“Deset godina je prošlo kao tren“.

U tom periodu, Dule je boravio u Italiji kao trener nekoliko ekipa, a Partizan je, godinu dana posle njegovog odlaska, postao prvak Evrope, četiri puta šampion države ma kako se ona zvala u tom periodu (SR Jugoslavija ili Srbija i Crna Gora), osvajač pet Kup takmičenja.

Takođe, u sezoni 1997/98, imali smo priliku da se oprobamo u još jednom učešću na Final Four turniru.

U periodu bez Duleta na klupi, van terena smo, pored raspada države imali prilike da se susretnemo i sa „nepravednim i ničim izazvanim sankcijama“, ratovima, bombardovanjem, smenom diktratora čije ima ne želim da pominjem.....

Pored svih neverovatnih stvari koje smo na životnom planu preturili preko glave tih godina, naš klub i mi kao navijači, prvi put smo imali priliku da se sretnemo sa nečim što se zove „Državni projekat“.

Nije to što mislite. Ako pažljivo pročitate videćete da sam napisao da je to bio prvi put da smo se sreli sa tako nečim. Radi se o KK Budućnost koja je krajem devedesetih, uz pomoć vlasti u Crnoj Gori, skockala zaista nestvaran sastav i vezala tri titule. Na putu do titula, dva puta su nas pobedili u finalu.
Jednom glatko 3:0, a drugi put 3:1 ili 3:2.

Ubrzo posle toga mi, ljudi osuđeni da živimo na ovom prostoru, imali smo priliku da proživimo još jedan raspad države. Kad se Crna Gora odvojila od Srbije, protiv Budućnosti, koja je do današnjih dana ostala državni projekat, igrali smo samo u ABA ligi.

Nekako u tom periodu dolazi do pada već pomenutog diktatora čije ime, kao što smo već rekli, ne zaslužuje da se pomene ovde. Njegovom smenom, sa mesta predsednika našeg kluba odleteo je i portaprol njegove stranke, Ivica Dačić.

Koliko se sećam, da u tom momentu nije bilo Vlada Divca (postao predsednik KK posle Dačića) i Predraga Saše Danilovića koji su, da se narodski izrazim, uleteli s kintom, našeg kluba ne bi bilo.
Uglavnom, vraćaju se Divac i Danilović na rukovodeće pozicije u kluba.

Nekako logično, na mesto trenera vraćaju Duška Vujoševića. Čoveka sa kojim su osvojili svoju prvu titulu kao igračli seniorske košarke.

I tu kreće nešto čemu se niko od nas nije nadao.

Niz od devet uzastopnih titula (pišem o periodu kada je DV drugi put bio na klupi).

Japanac, Dule i Vesa

Možda će zvučati neverovatno, ali prva od tih devet titula osvojena je sa samo jednim strancem u ekipi.

Ali, ukoliko se uzme u obzir da su ekipi bili Šćepanović, Vujanić, Čanak, Krstić, Vesa Petrović, zaključuje se da nam stranci nisu ni bili potrebni.

Mlađi koji se ne sećaju tog perioda mogu da zaključe da je tada Partizan mogao da dovede domaće igrače što poslednjih godina nije bio slučaj.

Prva titula je bila slatka osveta Budućnosti za dva vezana poraza u finalima.

Sledeće godine finale i pobeda od 3:0 protiv ekipe koja se zvala FMP.

Mala digresija.

Raspadom velike države i nestajanjem lige gde ste za protivnike imali Cibonu, Bosnu, Jugoplastiku... isplivali su razni klubovi za koje realno nikada ne bismo čuli da nije bilo rata.

Jedan od takvih klubova je i FMP. Klub Fabrike metalnih proizvoda iz prigradskog naselja Železnik.
Procvat doživljava u  periodu devedesetih kada se na čelu kluba našao, u tom momentu gradonačelnik Beograda, iz redova stranke čoveka čije ime se ne pominje ovde.

Pored FMP-a, isplivale su ekipe poput BFC Beočin, Borovica Ruma, Hemofarm iz Vršca.

Igrom slučaja sa svakom od njih je naš klub odigrao barem jedno finale.

Kako je niz titula posle 2001. godine rastao, tako se mogla čuti priča da je Partizan zaslužan za gašenje poslednja tri kluba, jer smo kako kažu bili bahati, gepekovali sudije, ulazili u svlačionice....

Međutim, ne treba biti preterano pametan i zaključiti da su iza Beočina i Hemofarma stajale velike strane firme koje su zaključile da im ne traba ulaganje u košarkaški klub i da bi bilo pametnije sa poslovne strane uložiti novac u poslovanje kompanije.

Kapitalizam at his finest – što bi se reklo kod mene u selu.

FMP nije imao takvih problem, između ostalog i zbog neverovatne moći predsednika tog kluba da u pravom momentu promeni političku opciju.

Nekako sa povratkom Duleta Vujoševića u Partizan imali smo prilike da se opet sretnemo sa onom interesantnom pojavom zvanom „Državni projekat“.

Naime, pojedini državni funkcioneri, koji su posle 05.10.2000. zauzeli pozicije u vrhu države, su pored svega što je bilo potrebno uradili u državi urnisanoj sankcijama i bombardovanjem, odlučili da pokrenu nešto što se zvalo „Evropska Zvezda“.

Ne zna se pouzdano koliko je novca ulupano u taj projekat, ali postoji svedočanstvo današnjeg zamenika gradonačelnika Beograda, Gorana Vesića, da on i uprava kluba koja je uložila dvadeset miliona ne može da šutne i pogodi koš.

Rezulat tog projekta kao, ispostaviće se mnogo godina kasnije i svakog kog se dohvatio Goran Vesić, je doveo do gašenja opterećene milionskim dugovima košarkaške sekcije Crvene zvezde.

Naravno da je i za ovo bio krivac Partizan, pre svih Dule Vujošević i Predrag Danilović koji su, ponovićemo to, „otimali titule“ i bili gurani od strane države.

Šta se ustvari dešavalo tih godina?

Kada se pogleda sa ove vremenske distance, bukvalno smo imali priliku da prisustvujemo stvaranju i uzdizanju imperije.

Nije Partizan tih godina, kao što je sada praksa sa šampionom države, dovodio proverene euroligaške igrače, naprotiv. Dovodili smo igrače za koje niko od nas nije čuo. Bili su to igrači koji su stizali „na poziciju crnca“ kako se u šali govorilo.

Naravno da je samo nama moglo da se dogodi da na tu „poziciju crnca“ dovedemo belca u liku Step Blejka. Međutim, svaki od tih igrača je brzo postajao ljubimac navijača, ne zato što su stranci, već zato što su po pravilu pružali svoj maksimum.

U to vreme kroz klub su prošli igrači kojih se svi rado sećamo: Fredi Kuća Haus, Želimir Svršković tačnije Vontigo Kamings (meni je baš smešno), Braun, Lazme, Veseli, Palasio.....

Pored stranaca, priliku su dobijali i domaći igrači, tako da je jedne godine Novica Veličković proglašen za najboljeg mladog igrača.

Sistem se uspostavljao i nadograđivao iz godine u godinu. Može se reći da smo svi zajedno rasli, kako klub, tako i mi kao navijači.

Fredi i Dule "ćaskaju", a Džile u ulozi prevodioca

Prvih par godina učešća u Euroligi, nismo znali za pobedu na gostujućem terenu, a prva koju smo zabeležeili bila je protiv Olimpije, košem Kecmana u poslednjim sekundama.

Navijačima je trebalo par godina da skapiraju da podrška sa stadiona ne mora da bude preslikana u košarkaškoj dvorani. Čak je i sam Duško Vujošević pokušavao da objasni kako bi navijanje trebalo uskladiti sa dešavanjima na terenu i kako bi, umesto pesme u odlučujućim momentima utakmice, kada protivnik ima loptu, bilo svrsishodnije zviždati rivalu.

Meni lično fenomenalno jd bilo pevanje „Fudbalski to je hram“ početkom košarkaške utakmice.

Ali, stvari su polako dolazile na mesto. Igre u Euroligi su iz godine u godinu bile sve bolje, titule u domaćem šampionatu su postajale nešto što se podrazumevalo, a navijači su dolazili u sve većem broju. Između ostalog, postavili smo rekord u poseti jedne euroligaške utakmice.

U tih deset godina neke stvari počele su da se podrazumevaju:

- Todorićevo demantovanje priče o dovođenju nekog igrača

- Tehnička greška Vujoševića

- Vrhunska atmosfera na tribinama o kojoj su izveštavali i stanci
(ne znam koliko je tačna priča da je poseta košarkaškim utakmicama Partizana bila u turističkoj ponudi)

Gledajući sa strane, Duško Vujošević delovao je kao neko ko je grub i neprijatan prema igračima.

Tokom utakmice verovatno, ali svaki od igrača koje je trenirao, ima samo pohvalne reči za Duleta.

Poznata je priča o obaveznom čitanju knjiga.

Međutim sve je to ostavljano po strani tokom utakmice.

Sećam se utakmice u Beogradu protiv Armanija, kada smo na poluvremenu gubili dvadesetak razlike, a u drugom delu uspeli da okrenemo i pobedimo.

- Šta ste rekli igračima na poluvremenu? – pitala je novinarka Duleta posle utakmice.

- To nije za televiziju – bio je Vujoševićev odgovor.

Šta god da je rekao i koliko god da je bio neprijatan, bilo je koristno.

Čitav koncept koji se sastojao iz sklapanja ekipe po principu da nije smelo da se pogreši ko je kakav čovek i čuvenom „Paljenju mašine“ kada igrač gine za loptu koju je saigrač izgubio, pokazao se ispravnim u sezoni 2009/10.

Kecman u zagrljaju saigrača nakon čuvene trojke u Zagrebu

Kao prethodnih i te sezone ekipa je kompletirana tek kada je sezona uveliko počela.

Božiću, Vranešu, Rašiću, Veselom koji su ostali u ekipi od sezone 2008/09. pridružio se povratnik Kecman, a iz Crvene zvezde doveden je Roberts.

Na čuvenu „poziciju crnca“ doveden je Bo Mekejleb, a na centarsku Marić iz španske Granade.
Svi znamo kako se ta sezone završila.

Plasman na Final four na kojem nismo izgubili ni jednu od utakmica u regularnih četrdeset minuta.

Osvajanje ABA lige košem Kecmana preko celog terena.

Na toj utakmici u Zagrebu, kojom je osvojena titula lige koju smo bili primorani da igramo, posle Kecmanovog pogotka, nismo nikada pre ili kasnije videli srećnijeg Duška Vujoševića.

Prestrogi Duško Vujošević sa dečačkim osmehom u zagrljaju igrača i članova stručnog štaba.

Neprocenjivo.

Bila je to nestvarna sezona u kojoj nam je finale EL izbeglo za jednu loptu.

Sezona posle koje je Dule Vujošević proglašen za najboljeg trenera Evrope u izboru njegovih kolega i kada je otišao u CSKA.

Carstvo je uzdignuto u sam vrh evropske košarke i ostavljeno na zdravim temeljima bez obzira na sve.

To be continued....

Нема коментара:

Постави коментар